Fatalno vreme – borba sa emetofobijom – bori se ili beži

Neću pisati o ljubavi. Neću pisati neki lep tekst. Mogu slobodno reći da je naredni tekst vrlo odvratan – da nije za osobe sa slabim želudcem niti za one koji traže neku finu reč.

Ovaj tekst pišem svima onima koji imaju nekakav strah, svima onima koji u okolini imaju nekog ko ima izražen strah, svima onima koji se boje svog strah. Svima onima koji misle “To je samo strah”.
Ovim tekstom želim da skrenem pažnju na iskrivljenost našeg društva, predrasudama i ne znanje ljudi koji drže naše živote u rukama.

Primerno sam dete, roditelji su me primorali na to, tj strah je. Nikad nisam pušila, nikad se napila, nikad duvala, retko kada popila i to samo koji gutljaj vina.

18.maj 2017. godine

U maju ove godine sam išla na vožnju 2h autobusom. Bio je neki sajam a profesor sa faxu nam je iz tog razloga obezbedio besplatan prevoz i opravdan izostanak sa predavanja. Bio je to 18.maj.

Nisam sigurna da li sam pisala ovde o tome.
Već više od dve godine se borim sa emetofobijom odnosno fobijom od povraćanja. Verovatno će većina ljudi reći “Pa šta?! Niko ne voli da povraća ili kad neko u njegovoj blizini isto radi!”. Mnogo ljudi ne shvata ozbiljnost i jačinu reči “fobija”.
Fobija je vrlo izražen strah koji je uglavnom praćen paničnim napadima. Panični napadi predstavljaju fizičko stanje izazvano psihom. Oni su uglavnom praćeni hladnim znojem, ubrzanim lupanjem srca, drhtanje, klecanjem kolena i onim najjačim – nagonom da pobegneš. Fobija nije bolest niti je iko umro od paničnog napada. Fobija se ne leči lekovima. Postoji opcija da se ode kod psihijatra koji prepiše neke pilule, one se piju konstatno i to umanjuje mogućnost ponovni ekstremnih pan. napada za vreme konzumiranja. Lično smatram taj postupak jednak pijenju brufena (leka za bolove) kada zub boli. Lek će prestati da deluje ali problem kvarnog zuba ostaje.
Jedino rešenje fobije je stisnuti zube i uhvatiti se u koštac sa svojim najvećim strahom.
Jednom prilikom me je neko pitao “Šta je strašnije: da neko sad povrati ili da umre?” Moj razum je znao svoj odgovor na pitanje – da umre, ali moj refleks, nagon ili šta već je znao svoje – da povrati!
-Zašto sam sada pričala o emetofobiji? Jer se kod mene pan napadi najčešće javljaju u autobuskom prevozu i drugim mestima/dešavanjima gde je meni otežan odlazak/beg. Fobija je nerealan strah. U fobičnim stanjima mozak rezonuje stvari na totalno drugačiji način i vidi u normalnim/bezopasnim situacijama nerealnu opasnost.

Odlazak sa kolegama na sajam sam videla kao idealnu priliku za borbu protiv svog straha. Polu prazan autobus, dosta ljudi koje poznajem…
Put u pravcu do sajma je protekao relativno dobro. Koliko dobro može to da bude. Trudila sam se da dišem pravilno – udah 4, pauza 2, izdah 4, pa ponovo. Stavila sam slušalice, pojačala muziku na maksimalno. Naslonila glavu na prozorsko staklo i gledala u daljinu. Ali svaki put kada bih pomerila školjku slušalice počinjala bih da čujem žagor svojih kolega u daljini što me je momentalno asociralo na povraćanje. U tim trenucima već vidim sliku kako ta neka osoba (iz razloga samo mom mozgu znanom) trči u mom pravcu i ispušta sadržaj svog želudca direktno ispred mene. Istog trenutka bih krenula da drhtim i vraćam slušalicu na uvo i koncentrišem se na disanje.
Preživela sam odlazak ka tamo. Povratak kući je bio malo naporniji.
Po povratku kući sam bila vrlo ponosna na sebe i svoj uspeh ali i neopisivo umorna. Uspela sam da krenem u susret svom smrtnom strahu
Po povratku kući sam bila neverovatno iscrpljena, toliko da sam zaspala na sedištu auta (nikad ne mogu da zaspim u putovanju)

19.maj 2017. godine
Nastaviće se…

Osvanulo je jutro ili ostalim ljudima podne, petak 19.05. Trebalo je ustati i krenuti sa dnevnim obavezama. Petak kao radni dan meni nije bio prepun obaveza.
Probudila sam se. Otvorila oči i pogledala ispred sebe. Slika koju sam videla prestravila me je. SVE JE DUPLO – SVE – GDE GOD POGLEDAM!!! Malo je reći da me je obuzeo strah. U glavi sam počela da listam sve očne bolesti koje sam poznavala. Ni jedna se nije uklapala u moj opis.
Pozvala sam svoju doktorku (jedna vrlo posvećena doktorka koja daje broj svojim pacijentima u slučaju da imaju hitni problem – ovo moje jeste bilo hitno). Prezentovala sam joj svoj problem a ona me je uputila da hitno idem u studensku ambulantu i da uđem odmah kod lekara, bez čekanja.
Uhvatila sam brata pod ruku, naručila taxi i u roku od 10minuta stvorila se u ambulanti. Doteturala do prvog sprata i vrata od sestrinske sobe. Pokucala i ušla unutra. Ljubazna sestrica mi je objasnila vrlo nežnim glasom “BROJ PACIJENATA JE POPUNJEN ZA DANAS DODJI U DRUGOJ SMENI!!!”. Apsolutno me nije doticalo. Videla sam da je doktorka neka sama u ordinaciji. Odmah sam ušla i krenula da objašnjavam situaciju. Žena je shvatila ozbiljno i verovatno prepoznala strah u mom glasu. Odmah me uputila kod oftamologa. Očni lekar se nalazi na trećem spratu. Popeti se na treći sprat kada vidite duplo nije naivno. Tamo me je dočekala medicinska sestra sa pričom da ja već imam karton i nekih drugih 100 stvari.
Napokon sam ušla kod doktora. Doktor je gunđao zašto sam tek sad dosla, kraj smene je. Gunđao je nekoliko minuta a onda je odjednom prestao. Pitao me koliko mi to traje. Objasnila sam mu da sam videla problem tek pre manje od pola sata (tad sam se probudila). On je tvrdio da meni taj problem traje već danima. Ali kako je pregled sve duže i duže prolazio postajao je sve ljubazniji. Inače je krajnje neljubazan lekar, uvek nervozan i sklon vikanju i kritikovanju pacijenata. Na kraju mi daje hitan uput za bolničkog oftamologa gde radim Hesov test (test crveno zelenih naočara) gde mi se daje dijagnoza Diplopia . Potom dobijam hitan uput za urgentni kod neurologa.
Eh dragi moji, ako niste znali u bolnici se nalaze bolesni ljudi a u urgetnom bolesni nepredvidii ljudi koji mogu svakog časa da povrate.
Uredno sam popunila dokumentaciju odnosno tata je (u medjuvremenu me je on preuzeo od brata). Tada počinje čekanje u čekaonici sa morem nepoznatih, bolesnih, teško bolesnih ljudi. Zastrašujuća slika. Kako zbog mog straha tako zbog zaista realne slike urgetnog centra.
Nako nekoliko sati čekanja ulazim u boks kod neurologa. Jedna fina doktorka i sestrica. Gleda, ispituje, šara iglom po mom stomaku. Pita da li mi je pada neka noga/ruka/oko/bilo šta. Pitaju da li imam još kakav simptom sem diplopie. Čudno. Daju uput za magnet. Govore kako kako će to proći za koji dan. Verovatno je virus, možda me je promaja udarila. Daje vitamine i šalje kući.
Malo nade, samo malo.
Došla je subota, nedelja. Prošao vikend. U ponedeljak odlazim kod svoje doktorke. Radim krvnu sliku svega mogućeg. Krv savršena. U utorak odlazim sa hitnim uputom kod ORL, čisto da vidimo da nije možda do centra za ravnotežu (u tom slučaju dr vam malo izmućka
glavu levo-desno i problem rešen). Na moju veliku žalost nije.
Već došla sreda a ja i dalje svet vidim duplo. Pakujem se i ponovo odlazim u urgetni, po savetu svoje doktorke. Tamo, još u hodniku, sestra i doktorka me prepoznaju i momentalno uvode u box. Doktorka ponavlja postupak, ne veruje. Stanje nepromenjeno. Da bih pre uradila magnetnu rezonasu (koju sam inače zakazala za kraj 06. meseca) doktorka me nagovara da ostanem u bolnici kao ležeći pacijent. Poslušala sam je kako bih svojim roditeljima uštedela 200evra.

I tu krece pakao.

U bolnici sam provela nedelju dana. Nedelju dana iz horor filma.
Pri ulasku u bolnicu dočekala me je medicinska sestra koja me je uhvatila vrlo jako za mišicu i počela da vodi ka lekaru. Imala je osmeh na licu, tobože prijatna žena.
Tada upoznajem svog lekara koji me posle uzimanja osnovnih podataka teši rečima “ZASTO PLAČEŠ!!! NIKO TE NE TERA DA BUDEŠ OVDE!!!” Pregledao me je i bez ikakvog komentara poslao u sobu. Soba je imala 7 kreveta, 2 su bila zauzeta. Cimerke su mi bile jedna žena i jedna devojčica od 20 godina. Prvi dan sam provela u plakanju. Obišlo me je jos 4-5 lekara,pogledalo,pručilo, okrenulo se i otišlo.
Trudila sam se da verujem da će sutra sve biti bolje a preksutra da ću biti kući.
Devojka koja mi je bila cimerka objasnila mi je da na odeljenju neurologije postoje samo 2 vrste pacijentata šlogirani i ostali. Po njenoj definiciji mi smo spadale u ove ostale a oni prvo idu na MR, posle bivaju podvrgnuti lumbalnoj punkciji a posle dobiju terapiju Lemodom. Odmahnula sam glavom i rekla da greši, da je to nemoguće jer nas dve nemam ni sličan problem.

Sutradan bez najave u 6h ujutru me je protresla neka nova med sestra i dala dve bočice i rekla mi da odem u wc. Vratila sam se a ona me je čekala kraj kreveta. LEgla sam i taman zaspala ponovo kada se pojavila neka sasvim nova sestra i sa 7 praznih epruveta. Nasmejala se i zatrazila moju ruku. Posle par sati došao je moj doktor. Pitala sam ga kakvi su mi rezultati (ipak su mi izvadili već pola litre krvi). On se nasmejao i rekao “Ja najviše voli da pregledam zdrave žene”, okrenuo se pa otišao. Iskrena da budem, njegov komentar mi nije prijao. Mojim cimerkama je bio smešan. Ali najgore od svega to je bio jedini odgovor koji sam dobila od njega. Posle sat-dva dosla je sestra sa anketom da popunim i obavestila me da idem na magnetnu rezonasu za pola sata. Počela sam da plačem od saznanja da zaista nešto nije oke, od informacije da će mi zabosti bromilu u ruku (nisam rekla da se bojim igle?). Otisla sam na magnet, vratila se posle 2h. Nigde doktora. Nikakvih rezultata. Prošao je još jedan dan.

Treći dan
Nema ni jedne krvopije da mi vadi krv. Čudno. Nema ni jedne sestrice meni da da neku terapiju. Valjda dobro. Dolazi vizita. Pitam doktora dal je došao rezultat od MR. On vrti glavu levo desno i govori mi “Devojčica ima malu leziju na mozgu”. Ja u trenutku neverovanja. Nikad čula za reč “lezija”. Krajnje van sebe, svesna činjenice da je to nešto loše. Dok sam došla sebi i shvatila da treba da postavim neko pitanje doktor je već daleko otišsao. Nedugo zatim se vratio i rekao “Devojčice u 12h ćeš biti punktirana.” okrenuo se i nestao. Narednih nekoliko sati sam provela van sebe.
Došao je trenutak lumbalne puncije. U sobu ulazi verovatno pola bolnice. Dva doktora, nebrojano mnogo sestara, kolica sa nekim alatom i grupa vrlo nevaspitanih srednjoškolaca koji su na praksi. Zamolila sam doktora da deca ipak ostanu napolju. To je moje pravo a i čine me nervoznijom nego što jesam. Deca su izasla napolje. Doktor mi nešta stolicu, govori da je “zajašim” i naslonim glavu na naslon. Ne smem da se mrdnem. Očekujem neverovatan bol. Preplavio me je strah, leden talas. Stažistkinja čuči pored mog uveta i govori kako će jedna tanka dugačka igla da uđe u moju kičmu (ko li joj dade dozvolu da otvara usta…). Doktor govori da mu javim na vreme dal ću se onesvestiti. Pomislih u sebi “da, da, kako da ne! Ovaj je skroz lud!” U roku od par trenutaka moja punkcija je završena. Objašnjeno mi je kako moram da ležim an stomaku 2h bez pomeranja.
Da napomenem da je moj cimerka pogodila tada već drugu stvar – lumbalnu punkciju!
Kako su svi izasli iz moje bolesničke sobe tako su došli moji roditelji. Posle par minuta došla je jedna sestra, ubola mi bromilu u ruku i prikačila me na čistu infuziju. Naravno bez ikakvog obavestenja. Mama je žurila na posao pa nisu dugo ostali. Posle jedno pola sata došao mi je drug u posetu. Pričali smo i pričali. A onda sam ja osetila da mi neko dira ruku, neko nešto čačka. Nisam u mogućnosti da se pomerim, pitam šta se dešava. Sestrica mudro odgovara “Ništa, ništa, samo popravljam infuziju.” Vidim po cimerkinom licu da se ipak nešto desilo. Pitam kolegu šta je to bilo. Kaže on dodala ti je nekakav “Lemod” u bocu sa infuzijom. Tada meni biva jasno koliko je sati i kako je moja cimerka ipak vidovita.

Da skratim priču pšto se previše odužilo.
U bolnici sam ležala 7 dana. Primila 7 doza Lemoda – kortikosteroida. Izvršili su lumbalnu punkciju. Medicinsko osoblje terorisalo pacijente, vezivali za krevet! Ako neko nije dobro pročitao, ponoviću: Pacijenti na odeljenju neurologije kliničkog centra Vojvodine vezuju se za krevet . Svaka noć je strašnija od dana a sestre spavaju kao zaklane dok se pacijenti kljukaju lekovima za spavanje. Lekove za spavanje sam odbijala iako su bi “ljubazno” nuđeni.
Posle svog tog mučenja otpuštena sam iz bolnice sa nepoznatim uzrokom svog stanja i pojave one lezije.

Danas, posle skoro pola godine, oni ne znaju uzrok mog duplog vida koji je posle jedno mesec dana prosao sam od sebe. U nalazu mi piše kako nisam imala nikakva ne željena dejstva od sedam doza onog leka. Moj otac i ja znamo kako je smrt ležala pored mene na krevetu (po izlasku iz bolnice).

Dok sam bila u bolnici svakog od lekara, specijalista sam pitala dal je moguće da je moje stanje nastalo zbog dugotrajnog izlaganja jakom intezitetu straha. Svaki od njih tamo mi se smejao u lice!!!

Pre oko mesec dana sam došla do jedne ženice kojoj sam ispričala sve to. Koja je nedvosmisleno, bez dileme odgovorila da je MOJ STRAH GOTOVO SIGURNO UZROK DIPLOPIE

Žena koja mi je to rekla je bila psihijatar.
Lično, odbila sam lekove iz ranije objašnjenih uverenja.

Želim ovde da napomenem da skoro godinu dana idem na psihoterapiju povodom borbe sa emetofobijom. Psihoterapiju mi vodi jedna vrlo fina ženica koju ja obožavam, koja je po zvanju psiholog / psihoterapeut.
Trebalo mi je dosta vremena da se izborim sa predasudama okoline koja veruje da tamo idu samo ludi ljudi. Sebe ne smratam ludom. Svako se nečeg boji. SVAKO. Što pre to priznamo sebi, bolje po nas same.
Okolina će uvek, ali uvek pričati.

Nadam se da će onima sa emetofobijom bar donekle značiti moje iskustvo. Nadam se da će oni koji imaju strah od povraćanja ovim tekstom bar videti da nisu sami.
Emetofobija je jedna od 5 najčešćih fobija!!!

Imajmo razumevanja za naše strahove

1 komentar

  1. Ja bolujem od emetofobije već 14 godina. Pijem neke antidepresive, u blažoj je meri, ali nikada se neću rešiti toga. Žao mi je što neću moći da imam decu zbog toga, ne mogu nigde da putujem, imam još gomilu fobija koje sam zakačila pored ove.

Komentariši